Tvrtko Gavran

In memoriam

Posljednji pozdrav našem dugogodišnjem suradniku, prijatelju, književniku i pjesniku TVRTKO GAVRAN, naš dijak bosanski (27.09.1938. – 22.01.2022.) Ostajete u riječi, i zato Vam nećemo reći ništa drugo osim - srest ćemo opet se u nekoj riječi koju ste posvetili našim ljudima i našem Varešu, srest ćemo se u kakvoj novoj priči koju ćete pisati u nebeskim prostranstvima… Neka Vas na putu u vječnost prati Bolero Maurice Ravela koji će nas uvijek sjećati na Vaše radijske emisije. Obitelji izražavamo iskrenu sućut.  U rodnome Varešu, na gradskome groblju "Stogić", uz neprilično skroman ispraćaj, koncem siječnja pokopan je Tvrtko Gavran. Rođen je u Varešu 27. rujna 1938., a preminuo je22. siječnja 2022. u zeničkoj bolnici. Posljednje godine života proveo je u Brezi. U vrijeme djetinjstva, kako će posvjedočiti jedna naša čitateljica, bio je odjeven "kao pravi gospodinčić" (što nam, međutim, više govori o njegovoj majci, uz koju je odrastao i formirao se). Završio je pravni fakultet i radio kao općinski činovnik, sudac za prekršaje, tajnik i director poduzeća te kao novinar u općinskim glasilima. Potpunije smo ga upoznali kada se 1995. odnekud pojavio u enklavi na Daštanskom, neposredno nakon pokretanja lista "Bobovac" te spremno uskočio na njegove stranice i začas stigao do statusa člana uredništva. Pod pripovijetke se potpisivao kao Tvrtko, dijak bosanski. Pažnju je privlačio svojim namjerno arhaičnim stilom i u prozi i u poeziji, u kome je prevladavao romantičarski zanos, naracija bila najčešće šaljiva, poruka uvijek britka, a poseban pečat njegovu pisanju davala je nostalgija; žal za nečim doživljenim što se nije odvilo kako je duša željela i što se više nije moglo popraviti – moglo se još samo kazati, pa je Tvrtko u svoje priče i pjesme upravo ugrađivao žive likove (ili ih vraćao na scenu kad više nisu bili među živima). U posljednje vrijeme još jednom se aktivirao u "Bobovcu" s kratkim zapisima, kako bi se to reklo, sitnim a dinamitnim, gdje je u okvirima samo jedne rečenice umio smjestiti sav nečiji život ili neki kompletan događaj – i to s upečatljivim epilogom. Kako je par takvih zapisa još uvijek neobjavljeno, to ćemo svakako naknadno učiniti u znak redakcijske zahvale, prije svega, a i zbog čuvanja kolektivnog sjećanja na još jednog literarnog umjetnika – Varešanina. Makar nemamo njegove proze u grumenu nego su to rasuti i raštrkani zapisi, tekstovi i sl., njegovi su toponimi u pričama naši toponimi, njegovi su likovi vareški ljudi, pa tako i žene, a njih je, Vareš(an)ke, težio opisivati kao dame. Sve je minuciozno opažao: od onog kokošarskog do aristokratskog u nekoj osobi I nije se libio to pribilježiti pa, s otklonom od svoga pravničkog zanata, čitatelju davao na sud. Ali i ne mora se sve promatratitako "sudski": mnogi koji te likove (njegove suvremenike) nisu ni poznavali, u štivu su se mogli zabaviti nad karakterima, zgodama i nezgodama, te vidjeti jedan prohujali svijet kroz Tvrtkovu optiku. U nakladi "Književnoga kruga" u Splitu 1998. godine objavio je zbirku poezije "Dar" i ona je ostala njegovo jedino ukoričeno djelo. No, Tvrtko je još daleke 1977. konkurirao za najbolju neobjavljenu zbirku poezije na natječaju "Mak Dizdar" u Stocu I nedostajao mu je samo korak do objave poetskog rukopisa "De, kume" – osvojio je tada drugo mjesto. Da je literarno stvarao u dugom rasponu svjedoči i njegovo osvajanje treće nagrade za pripovijetku "Nisu sve noći tamne" 2017. godine na natječaju "Hrvatskog slova", zagrebačkog tjednika za kulturu. Tvrtko je sa svojom prozom i poezijom naširoko surađivao u časopisima I književnim revijama, kako domaćim kao što su "Lica", "Život","Odjek", "Osvit", "Hrvatska misao", "Naša ognjišta", "Motrišta", tako i inozemnim: "Marulić", "Polet" i "Hrvatsko slovo" u Hrvatskoj te "Spremnost" u Australiji. Bio je poželjan suradnik I radijskim postajama te tako uređivao emisije iz kulture na sarajevskom radiju "Vrhbosna", Hrvatskom radiju "Bobovac" Vareš i radio "Brezi". Bio je članom Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne.

Locația mormântului